Do koje mere covekov um mora otici u propast da biste sebe doveli do toga da unovcite svoju sopstvenu nesrecu? Jos ako ta nesreca proizilazi iz necije smrti. Za koju ste sami krivi. Cinjenica je u sledecem. Bez novca nema zivota. On je neophodan. Ali koji vid nemastine dovodi coveka do situacije da smisao zivota vidi jedino u novcu i apsolutno nicemu drugom. I sve je spreman da proda za njega. Svoj ponos, obraz, prijatelje, roditelje. Sve. Da bi dosao do bunta novcanica, koji ce ma koliki bio, iz njegovih ruku izaci koliko u 2-3 dana. Ne zbog potrebe, vec zbog obesti.
I ja opet sa svojim pitanjima, i ovaj blog treba da se zove 1000 Minjinih pitanja, mada cu doci i do 2000. Ali meni stvarno nije jasno kako ljudi ne vide kada dovode svoje najbitnije ljude u zivotu do granice neizdrzivog bola. Kako ne shvataju da kada ih izgube ostaju sami. Potpuno sami na svetu. A ima li sta gore??
Desila mi se pretuzna stvar. Srela sam coveka, predivnog coveka, koji mi je otvorio dusu i rekao ,,Cekam da umrem, samo se nadam da ce da mi uskoro otkaze srce, a da me nece strefiti rak''. A do tog stadijuma ga je dovelo njegovo bezobzirno dete kome je on u zivotu bio sve. I kako onda da ne postavim sebi 1000 pitanja.
Kako da se ne zapitas o smislu zivota u kome zelite nekome da otvorite oci a on vam za uzvrat ponudi sex koji biste mu platili svega 1000 dinara. Kuda ide ovaj svet? Kako da gledate nekog da pati? Kako da nadjete nacin da pomognete tom neduznom coveku? Kako da otvorite oci bezbriznoj budali??
Uzasava me i pomisao da jedan takav monstrum seta ovom planetom. I da je zatvor prebukiran da ga primi, vec pored svega sto je ucinio, on i dalje ima mogucnost to da ponovi. A takav je, da ce to, kad tad, uciniti. A ja i niko drugi, ne mogu nista!
Posted to Generalna
02/24/2012
Edit
Je li tesko reci plasim se? Da li mi stvarno ikada u zivotu dovoljno odrastemo da postanemo spremni na prihvatanje svega onoga sto on nosi sa sobom? Da li smo ikada dovoljno odrasli da izgubimo nesto najvrednije?
Sve cesce se pitam zbog cega tek onda kada se desi nesto bolno, tesko, razarajuce, sto ne da mira, mi sebi kazemo: e sada sam stvarno okusio/la zivot? Hocemo li ikada znati da vrednujemo dovoljno sve one lepe trenutke? Hocemo li uvek zaliti za necim i misliti da smo mogli vise? I zbog cega sa strepnjom docekujemo sve ono lepo plaseci se da ce ubrzo doci nesto bolno? Na sta nismo spremni... I nikada necemo biti...
Posted to Generalna
02/24/2012
Edit
Setnja. Tako prokleto prija. Mada i u mislima, u nocnim satima kada ni luda sama ne bih izasla. A tako je potrebna.
Setam. Duva vetar, onaj jaki od kojeg nista oko sebe ne cujes, samo sebe. Kada setas sam, jos po ovakvom vetru, radis to zbog svojih misli. Prelistavas ih. Sortiras. Udubljujes u one sto najvise muce, one koje tesko mozes da razumes.
Koliko ste bitni nekome? Da li je to verovanje na rec, osecanje emocija i vibracija sa suprotne strane, pa procenjivanje? Jer, ako vama pedstavlja uzitak, da u bilo koje doba dana, pored bezbroj obaveza i briga nekome pruzite znak paznje, jer sta god vam se desavalo vama je ta osoba potrebna. Ne u vidu usluge, vec u vidu da cujete samo glas, da znate da je dobro, da osetite brigu, da osetite paznju. Vi jednostavno mislite na nju, vi brinete. Da li je to pogresno? Lose? Kakvo je to ako vi prizeljkujete ili mozda bas zelite ili ocekujete to isto od te druge osobe. A, ako jos otvoreno kazete sta vas muci i sta zelite, a nerazmisljanje i nezainteresovanost se i dalje periodicno ponavlja. Zavisno od situacije. Da li je to trenutak da se zapitate kakva su osecanja sa druge strane? Ili se to samo pripisuje onoj: ,,Nismo svi isti''??
Posted to Generalna
02/13/2012
Edit
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.
Posted to Generalna
02/13/2012
Edit